Vijesti

POVIJEST I EVOLUCIJA INTRAVENOZNE ANESTEZIJE

Intravenska primjena lijekova datira iz sedamnaestog stoljeća kada je Christopher Wren ubrizgao opijum psu koristeći guščje pero i svinjski mjehur, nakon čega je pas postao "ošamućen". Tridesetih godina 20. stoljeća heksobarbital i pentotal uvedeni su u kliničku praksu.

Farmakokinetici su 1960-ih godina formirani modeli i jednačine za intravenske infuzije, a 1980-ih su uvedeni računarski kontrolisani sistemi za intravensku infuziju. Prvi ciljno kontrolisani sistem za infuziju ('Diprufusor') uveden je 1996. godine.

DEFINICIJA

A ciljano kontrolirana infuzijaje infuzija kontrolirana na način koji pokušava postići korisnički definiranu koncentraciju lijeka u odjeljku tijela ili tkivu od interesa. Ovaj koncept je prvi predložio Kruger Thiemer 1968. godine.

FARMAKOKINETIKA

Volumen distribucije.

Ovo je prividni volumen u kojem se lijek distribuira. Izračunava se formulom: Vd = doza/koncentracija lijeka. Njegova vrijednost zavisi od toga da li se izračunava u nultom vremenu – nakon bolusa (Vc) ili u stabilnom stanju nakon infuzije (Vss).

Razmak.

Klirens predstavlja volumen plazme (Vp) iz kojeg se lijek eliminira po jedinici vremena, uzimajući u obzir njegovu eliminaciju iz tijela. Klirens = Eliminacija X Vp.

Kako se klirens povećava, vrijeme polueliminacije se smanjuje, a kako se volumen distribucije povećava, tako se smanjuje i vrijeme polueliminacije. Klirens se također može koristiti za opisivanje brzine kretanja lijeka između odjeljaka. Lijek se u početku distribuira u centralni odjeljak prije distribucije u periferne odjeljke. Ako su poznati početni volumen distribucije (Vc) i željena koncentracija za terapijski učinak (Cp), moguće je izračunati početnu dozu za postizanje te koncentracije:

Udarna doza = Cp x Vc

Također se može koristiti za izračunavanje bolusne doze potrebne za brzo povećanje koncentracije tokom kontinuirane infuzije: Bolusna doza = (Cnew – Cactual) X Vc. Brzina infuzije za održavanje stabilnog stanja = Cp X Clearance.

Jednostavni infuzijski režimi ne postižu stabilnu koncentraciju u plazmi sve dok ne dostignu najmanje peterostruki poluživot eliminacije. Željena koncentracija se može brže postići ako se nakon bolusne doze slijedi određena brzina infuzije.